Antene se guraju u nebo i bijelo paperje oblaka brani se maglom.
Lišće prkosi gravitaciji samo pokoju jedinicu vremena i pada na tlo.
Auti jure ulicama dok zamagljeni prostori skrivaju vozače.
Tramvaji se vuku tračnicama, škripe i skreću ili odlaze ravno.
Ljudi ubrzano hodaju po ulici, ne okreću se i ne zastajkuju.
Potrošački udarnici ulaze u dućane i prazne police.
Studenti prosjeduju blokadama, pružajući pasivni otpor.
Radnici šute i rade. Hobisti nastavljaju po svom.
Sve je isto kao i do sad. Promjene su minorne.
Jedva čekam proljeće.
Sram me. Sramota naprosto. Tko me zeznuo, tko mi je to sakrio?
Zašto sam tek danas čuo Dream Theater?
Sve mi neugodno. Ako ima još ignoranata kao što sam ja, brzo na jubito ispraviti to.